Da uđeš u Mađarsku treba ti putovnica, ona „obična“, „starinska“, a koliko god to plaćenički mediji prešućivali, ona „novonormalna“, da si se pelcovao, već mjesecima ne treba, ni test, ovakav ni onakav, ni bilo što vezano za mjere protiv gripe medijski pretvorene u kugu. Plavojka u policijskoj uniformi mi jednim ljupkim „Kellemes tartózkodás Magyarországon!“, što ni za tri života ne bih naučio izgovoriti, zaželi ugodan boravak u Mađarskoj i to je to.

Da me je pitala dokle ću, gotovo da bih joj mogao rukom pokazati prvo odredište, eno ga iza najbližeg brda. Harkány je – u Slavoniji i Baranji ga oduvijek zovu Harkanj – blizu granice; od graničnih kućica kod Drávaszabolcsa, po naški Saboča, ne treba više od 15 minuta vožnje, a odatle do Pečuha treba još dvadesetak.

Zašto sam (za početak) odabrao baš Harkanj? Mali grad, tek nešto više od 3.500 stanovnika, ali već duže od stoljeća omiljeno odredište mnogih koji vole termalne izvore i kupke. Gradić živi gotovo isključivo od turizma, a kreveta u hotelima „Thermal“ i „Dráva“ – oni su najbolji i najveći – pa „Baranya“, „Xavin“, „Ametiszt“, „Arboretum“, „Platán“ , „Lidia“… plus privatni smještaji ima kudikamo više nego što Harkanj stanovnika.

Prvi dokumentirani spomen datira iz 1323. godine, a selo tada koriste dvorjani ugarskog kralja Karla I. Mijenjaju se i korisnici i vlasnici, a 1543., dakako sabljom i mačem, stiže slast islama. Turci će ostati stoljeće i pol, nakon čega će Harkanj doći u ruke plemenitih Batthyányja, po naški Baćana, čiji je prilično strelovit uspon krenuo od dvojice jajačkih banova iz 16. stoljeća, Baltazara I. i Benedikta.

Priča o neobičnoj toploj vodi započet će mnogo kasnije, 1823., kada je János Pogány, jedan od stotina najamnika na imanju Batthyányja/Baćana, nakon što je u močvari namakao svoje bolno stopalo, shvatio da je bol nestala. Dobar glas daleko se čuje pa su uskoro i neki drugi slijedili njegov primjer, a mnogima se desilo slično kao i Jánosu. Nije prošla ni godina dana, a u jednom od okrajaka rita niknule su nadstrešnice za one koji su imali problema s reumom i sličnim bolešćicama.

M.J. | Bljesak.info / Eno i naše zastave

Pet godina kasnije izrast će i prva čvrsta zgrada, a kako se pomama za brzim ozdravljenjem nije smirivala – već 1846. je, naime, izdan i prvi turistički prospekt – pa su bazenčići s toplom vodom postali pretijesni, upomoć je pozvan rudarski inženjer i kasniji akademik Vilmos Zsigmondy (1821.-1888.). On će upravo u Harkanju otkriti i usavršiti metode za izradu arteških bunara, a rezultat je bila prva bušotina u Mađarskoj, duboka nešto preko 37 metara, iz koje će k nebu šiknuti voda vruća 61,2 stupnja Celzija.

Dio ogromnog parka s toplovodnim bazenima ograđen je, a u najvećem se – hvala Vilmos Zsigmondyju! – upravo održava dječje natjecanje u plivanju na kratke pruge. Osim malih Mađara, tu su i mali Slovaci, Hrvati, Srbi, Slovenci i Rumunji. Prva slijeva je zastava Bosne i Hercegovine, a jednu crven-bijelu-plavu ne znam čija je, u Europi takvu, ovisi kako se okrene, ima nekoliko država. Djece je na stotine, a deset puta više roditelja, trenera, službenog osoblja i gledatelja. Trebam li se čuditi što doslovno niko od nekoliko tisuća ljudi ne nosi masku? Ne, ne čudim se, neki dan se – i to su mediji uglavnom prešutjeli – na tribinama na jednoj ovdje odigranoj nogometnoj utakmici našlo oko 65.000 gledatelja. Mađarski političari, za razliku od nekih drugih, u mnogo čemu ne zarezuju Bruxelles i njegove besmislene diktate, kako birokratske, tako i agendaške.

Rujan je, ali je topla voda – za kupanje je „spuštaju“ na 27 stupnjeva – i na druge bazene domamila mnoštvo kupača i sunčača. Dječja cika ostaje daleko, lagana glazba djeluje opuštajuće, čak pomalo uspavljujuće, mladi parovi zamiču u beskrajne staze i besputne šumarke i ništa ovdje ne da ni naslutiti da planet – tako nas svakodnevno uvjeravaju mediji – živi idiotsko novonormalno doba.

Vilmos Zsigmondy, točnije njegovo lice, stoji isklesan na kamenom stupu s vanjske strane ograde. Prvotno sam bio uvjeren da je on dugokosi ravnoglavi bradonja izdjeljan u panju, čak sam to brzopleto objavio na svom facebook zidu, ali sam pogriješio; ne piše ko je, ne zna ni nekoliko prolaznika koje ću priupitati, ali predmnijevam da se radi o prvom ugarskom kralju, Stjepanu I. (975.-1038.), osnivaču mađarske države, od Katoličke crkve proglašenim svecem. I da nije kraljevsko-boemski dugokos, sad bi mu – iz panja su nikle brojne mladice – kosa narasla i brzo bi bio takav.

M.J. | Bljesak.info / Vilmos Zsigmondy

Desetak metara od panjoglavog, odmah preko staze, stoji jedan od simbola Harkanja, Harka zdenac, izveden od znamenite pečuške „zsolnay“ keramike. Legenda kaže da se đavolu, dok je – mora da je u paklu pokazao dobro vladanje – bio na dopustu, ludo dopala ovdašnja djevojka imenom Harka. Njenoj majci, inače vještici, nije „sjela“ ideja da za zeta ima đavola, ali, kako ga nije smjela otvoreno odbiti, dadne uvjet: Harka će biti njegova ukoliko do prvog glasanja pijetlova prekopa obližnje brdašce. Legenda ne kaže koje je doba dana bilo, ali se zna da se đavao stavio k'o nikad i pred samu zoru bio je nadomak ispunjenju zadanog uvjeta. Kad vještica vidje da će joj đavao odnijeti Harku k'o što u izrekama odnosi šalu (da je barem znati gdje mu je skladište!), časom probudi jednog pijetla koji, šta će drugo, zakukuriče. Đavao, bijesan, pobjegne u pakao, a iz mjesta gdje je pijetao kukuriknuo poteče voda puna sumpora. Gola muška i ženska figura na vrhu fontane ničim ne odaju da su ikad čule za legendu; maze se, dobavljajući slasne slasne grozdove i njima dosta. Zato su ružni đavo i lijepa Harka, plus, s druge strane, šareni kočoperni pjetlić, izrezbareni na jednom od stupova

Kao i svake ozbiljnije toplice, i Harkanj je vremenom, osim spomenutih, dobio čitav niz ovakvih i onakvih spomenika. Turistički vlak povazdan kruži, ali to nije pravi način za vidjeti ih, budući da su uglavnom ušuškani u dubini beskrajnih parkova. Kralj što mu niče nova kosa i prikaz legende nisu jedini izrađeni u drvetu, naprotiv, takvih je najviše. Jedan stoji u središtu mjesta, uz glavnu cestu: nije panj već na par metara visine odrezano i konzervirano stablo s izrezbarenim cvjetnim vezovima te imenom i grbom Harkanja. Još jedno stablo, nešto više, podalje od središta, krije sirenu dugokosu sirenu s pticama na glavi, a drvena konstrukcija nalik razboju – slične vidjeh i drugdje po Mađarskoj – kao da, sva je „išarana“, služi samo da istakne vještinu ovdašnjih rezbara. Najbolji je i najdetaljniji visoki i pomalo biskupski svečan grof Albert Wass (1908.-1998.), pisac iz Transilvanije, od jednih kuđen, od drugih, pa i od Harkanjaca, slavljen, valjda i zato što je u svoje pripovijesti i romane pomno utkao mađarsku povijest od Stjepana I. pa do svojih dana. Inače je dobar dio života proveo u Njemačkoj, a onda preselio u SAD, gdje je i umro. Njegovi citati su se iz knjiga preselili na panoe poredane u ovdašnjim parkovima, uz bok onim što nam pričaju o visibabama i vjevericama, tj. parkovskoj flori i fauni. Jednom deblu, prepravljenom u lava, ostavljene su dvije grane za dvije ruke kojima drži mađarsku zastavu. Spomenik je to žrtvama 17 dana duge Mađarske revolucije, kako se naziva otpor okupaciji Sovjetskog Saveza i potonjoj invaziji sovjetskih trupa 1956. godine. U sjećanje na te mračne dane 23. listopad, kad je revolucija izbila, obilježava se kao državni blagdan. Na kraju se mora spomenuti i Spomenik mađarskim junacima, drveni stup s precizno izvedenim ugarskim, odnosno mađarskim grbovima što su korišteni za gotovo milenij postojanja i trajanja države. I da, starobizantski dvostruki križ, onaj zvani Lorenski, uz ulicu blizu katoličke crkve, što stoji na državnim grbovima Mađarske i Slovačke te francuske pokrajine Lorene.

M.J. | Bljesak.info / S kraljem kojem nakon 1000 godina raste nova kosa

Drvo je tako glavni spomenički materijal i šteta je što nema trajnosti kao kamen, koga također ne nedostaje u spomeničkoj interpretaciji harkanjske prošlosti. Jedan, na masivnom i visokom postamentu ugniježđenom u ukrasno grmlje, nikako ne uspijevam odgonetnuti: nešto kao ogromna metalna baja s puno nogu, nekakav „rogati pauk“. I onda se – gdje ću otići, a da ne prokljuvim! – proguram kroz grmlje i otkrijem da je to još jedan spomenik Mađarskoj revoluciji, mada će mi simbolika one baje na vrhu ostati nejasna. Nađe se i – to je odavno neka vrsta mode – poneka apstraktna umjetnina, razumljiva samo autoru, u ostalom klasično „carevo novo ruho“, njih uglavnom zaobilazim. Negdje na pola puta je kamena žena što se guzom uglavila na mali postament s izbočinom ostavljenom točno gdje treba. Vrlo konkretna je Dorotea Kanjiška (Dorottya Kanizsai, 1490.-1532.), plemenitašica koja je dobar dio energije, budući da škole nisu bile predviđene za žensku djecu i djevojke, potrošila na obrazovanje žena, često siromašnih i iz najnižih slojeva. Pamtim je iz Mohača, gdje je prikazana kako, zajedno sa svećenicima i stotinama kmetova, sahranjuje poginule u velikoj protuosmanskoj bitci, tražeći među njima muževljevog sina, biskupa Ferenca Perényija. Konkretan je i već par put spomenuti Stjepan I., postavljen blizu katoličke crkve: ozbiljan, državnički, ali i pomalo sanjalački pogled, u ljevici mač, desnica na srcu.

M.J. | Bljesak.info / Dorottya Kanizsai

I dok je oko kalvinističke barokne crkve u Košutovoj ulici, podignute 1802. i odavno skrivene među lipama i javorovima, sve mirno i nekako sterilno, dotle je oko 104 godine mlađe rimokatoličke crkve, posvećene Srcu Isusovu, ludo živo. Inače je rimokatolika u Harkanju blizu 60, a kalvinista oko 22 postotka, dok su ostali, uz nešto malo grkokatolika i luterana, uglavnom ateisti. A crkva: dosad sam vidio i prošao barem stotinjak mjesta u kojima je postavljen put križa; katolička je to simbolika Isusova stradanja na Kalvariji, omeđena s 14 postaja, od smrtne mu presude do trena kad ga polažu u grob. E, ovdje je drugačije nego igdje: na 14 golemih kamenova, umjesto Isusovog križnog puta prikazan je, u jarko obojenim slikama, križni put mađarske države. Opet sve počinje od Stjepana I., a nastavlja Ladislavom I., u Mađara je to, dakako, László, još jednim svecem, kod nas poznatim i po tome što je osnovao Zagrebačku biskupiju i što je jedan od suzaštitnika zagrebačke katedrale, u kojoj stoji i njegov kip, a i oltar posvećen njemu. Na trećoj je anonimni branitelj u obrani od najezde Tatara 1566., na četvrtoj legendarni Matija Korvin… i sve tako do Imrea Nađa (Imre Nagy), predvodnika Mađarske revolucije. Kad su sovjetski tenkovi skršili pobunu, sklonio se u jugoslavensko veleposlanstvo u Budimpešti. Tito dogovorio s Mađarima i pismeno mu obećao da neće biti politički proganjan i suđen kad napusti veleposlanstvo. Siroti Imre mu povjerovao, izašao i iste večeri uhićen od mađarske policije, da bi uskoro, u montiranom procesu, bio osuđen na smrt i pogubljen.

Crkva je inače jednostavna, moderna gradnja, sa, zanimljivo, fotonaponskim ćelijama na dijelu krova. I ona je drugačija od drugih, pošto je pravi, vjerski križni put predstavljen u 14 umjetničkih slika naredanih na jednom od vanjskih zidova. Nad oba bdije Gospa, a oko crkve, fino raspoređeno, nimalo „nadžidžano“, našli su se, osim nezaobilaznog velikog križa, ploče s imenima gradonačelnika gradova-prijatelja Harkanja, te, u mnogim mađarskim (i češkim, slovačkim, vojvođanskim, austrijskim i mjestima na sjeveru Hrvatske) također nezaobilazan, pil Svetog Trojstva, ovdje u inačici s Gospom i još dvoje svetaca uz nju. Na zidu spomen-ploča Ferencu Hoppu, ali ne onom nadaleko poznatom kolekcionaru umjetnina i osnivaču muzeja već njegovom imenjaku i prezimenjaku, harkanjskom župniku od 1986. do 1988.

M.J. | Bljesak.info / Jedna od postaja mađarskog križnog puta

Harkanj slovi kao „Meka reume“, točnije reumatičara, kao: hodočastiš i – bolesti čudesno nestane! Ali nisu na popisu samo reumatske tegobe već i artritis, kronične kožne bolesti, bolesti respiratornog sustava, „ženske bolesti“, giht, išijas i – to posebno – oporavak nakon prijeloma, opeklina i operativnih zahvata.

Još ću prolunjati Harkanjom, nekako, u moru opuštenog naroda, kao sam na svijetu. Poželjeti se popeti na praznu adrenalinsku mrežu s bezbroj prepreka, zastati pred slamnatim krovovima (Mađari su u tom najbolji majstori, znam da ih rade po Srbiji i Rumunjskoj), pogađati mađarske izraze ispisane po muralima, iznenaditi se kad vidim da se u jednom od grilova – kad se može zaraditi koja forinta, znaju Mađari i naš jezik – nudi pljeskavica, sa svih strana razgledati zgradicu prastare banje s prepoznatljivim šiljastim krovom, s njenih početaka, odavno pretvorenu u prodavaonicu svakovrsne opreme za kupanje, od peraja do čamaca na napuhavanje… I, na kraju, srce s natpisom „Szeretlek Harkányfürdő“. A vi što čitate pogodite šta znači :)